Hotel Aziza

Priča o ljubavi Mehmeda i Azize, o porodici koju njeguju, o voljenoj ženi čije ime nosi – to je priča o Hotelu „Aziza“, smještenom u jednoj od starih sarajevskih mahala.

Priča počinje sada već davne 1967. godine, kada je žena po imenu Aziza igrom sudbine došla da radi kao trgovkinja  u neposrednoj blizini Mehmedove pekare na Baščaršiji. Dovoljno je bilo da se jednom oči sretnu u prolazu, pa da se zavole Mehmed i Aziza. Nakon tri slatke godine ašikovanja, skrivenih osmijeha i tajnih pogleda, ljubav su krunisali brakom 1970. godine. U godinama što su slijedile, Aziza i Mehmed postali su bogatiji za tri kćerke, tri zeta i šest unuka.

Svu ljubav jednog prema drugom, prema kćerkama Ameli, Selmi, Elmedini  i porodici koja danas ima četrnaest članova, utkali su u hotel u koji stranci dođu kao gosti a odu kao prijatelji.

Ušuškao se Hotel među čaršijskim avlijama, baš kao i Azizine ruke među Mehmedovim dlanovima, kad ih je zimi branio od mraza. Pa i kad mraza nije bilo, grijale su se ruke potajno, da ljubav potraje.

S pojavom jutarnjeg sunca ozari se Hotel u bjelini svoga ruha, poput Azizinog lica u vrijeme ašikovanja, kad bi je Mehmed pogledao onako u prolazu, krišom, a ona se pravila da ne vidi.

Ovaj hotel, koji je odraz njihove ljubavi, zrači toplinom i ugođajem doma kad ste daleko od svog. Hotel je njihova porodica, koja će vas dočekati kao da je vaša, kad ste daleko od svojih najdražih. U njemu vas dočekuju kao porodica, kad ste daleko od svojih najdražih.

Sve u „Azizi“simbol je onoga što im je najdraže i najvažnije – porodice, topline i sigurnosti, Mehmedovog i Azizinog zajedništva, pogotovo Azize kao stuba porodice i njene brižne naravi.

Materijali od kojih je izrađen su prirodni i trajni, kao što je prirodna i postojana i ljubav njihova. Prozori su veliki i sigurni – puštaju sunce i svjetlost unutra, a hladnoću i pomrčinu zadržavaju vani, tako da se gosti osjećaju zbrinutim, sigurnim i sretnim.  Baš kao što to porodica čini.

Svih sedamnaest soba je jedinstveno, prostrano i svijetlo, kao što je i duša Azizina, u koju stane cijela porodica i još ostane mjesta za prijatelje. Kad okupi sve svoje oko sebe, pa se smiju, piju kafu i zadirkuju jedni druge. I dok unuci gužvaju prostirke i pužu po sečiji, Azizinoj sreći nema kraja. A kako oni uživaju, tako treba da uživaju i gosti u hotelu koji nosi njeno ime. Jer, u Azizinoj kući drugačije ne smije biti.

Mnogo je simbolike u svakom kutku Hotela koji priča Azizinu i Mehmedovu priču. Ovdje i brojevi na vratima soba pričaju o njihovoj porodici. Od sobe do sobe, cijela povijest je tu, godine koje su po nečemu bile važne za porodicu Poričanin. Priča o tradiciji, priča o Mehmedu, čovjeku koji je sopstvenim radom izgradio sebe, podigao brojnu porodicu sa svojom Azizom, krenuvši kao učenik kod amidže u pekari, u kojoj i danas radi, koji je izgradio hotel i dao mu ime voljene žene u kojem zajedno dočekuju goste kao drage prijatelje.